PRIČA O UROTI ZRINSKO – FRANKOPANSKOJ

U drugoj polovici 17. stoljeća, Habsburška apsolutistička politika uzimala je sve više maha, nastojeći pretvoriti Hrvatsku i Ugarsku u Austrijske nasljedne zemlje. Habsburški generali ponašali su se u hrvatskim krajevima gore nego Osmanlije. Tlačili su narod, nisu poštovali bansku vlast, uzrokujući tako veliko nezadovoljstvo među narodom i velikašima.

Sve je kulminiralo nakon bitke sa Turcima kod Sv. Gotharda, 1. kolovoza 1664.godine. Tada je carska vojska potukla Turke do nogu, ali Leopold I., bojeći se saveza Hrvatske i Ugarske, potpisuje s Turcima Vašvarski mir, već tada nazvan Sramotni mir. U njemu se Turskoj, unatoč totalnom porazu, ostavljaju u vlasti sva područja koja je osvojila prije bitke. Leopold I. za tu odluku nije tražio niti hrvatsku, niti ugarsku suglasnost, što je po zakonu bio dužan učiniti.

Nezadovoljni situacijom, hrvatski i ugarski velikaši planirali su pobunu protiv te apsolutističke politike. Na hrvatskoj strani, nezadovoljnike je vodio ban Nikola Zrinski, a na mađarskoj palatin Franjo Wesseleny. Pokušali su pronaći saveznika u Luju XIV., ali osim praznih obećanja nisu dobili ništa drugo.

Pobunjenike uskoro snalazi velika nesreća. Naime, 18. studenog iste godine, u lovu pogiba Nikola Zrinski (postoje sumnje da je smaknut po nalogu bečkoga dvora). Njegovu ulogu tada preuzima njegov brat Petar Zrinski, koji je imenovan novim banom. Nezadovoljnicima se pridružuje i knez Fran Krsto Frankopan, brat Petrove žene Katarine, koja se također aktivno uključila u pobunu.

Slijedeće dvije godine, pobunjenici traže pomoć širom Europe, u Francuskoj, Veneciji, Poljskoj, pa i od samog sultana Mehmeda IV., ali bez ikakva uspjeha. U međuvremenu, u Ugarskoj umiru palatin Franjo Wesseleny  i ostrogonski nadbiskup Đuro Lipay, pobuna se u Ugarskoj raspada, pa Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan ostaju sami.

Ugarski velikaši, koji su odustali od pobune, svu krivicu svališe na Petra i Krstu. Car Leopold I. ih je pozvao u Beč da se opravdaju, obećavajući da im se ništa neće dogoditi ako dođu. Ovi su, na žalost, povjerovali, vjerojatno se oslanjajući na Zlatnu bulu mađarskog kralja Andrije II. Arpadovića iz 1222. godine, prema kojoj su velikaši smjeli s oružjem u ruci braniti svoja prava, ako ih car ne bi htio braniti. No, pravo je rekao Fran Krsto Frankopan: „Veruj Nimcu kako suncu zimskom“. Prilikom dolaska u Beč, 17. travnja 1671. odmah su uhićeni, optuženi za veleizdaju i nakon kratkog suđenja, smaknuti odsijecanjem glave, 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Katarina Frankopan je utamničena u Grazu, gdje je 1673. godine umrla. Posjedi su im konfiscirani, a nestankom dviju najpoznatijih hrvatskih obitelji, nestale su i bilo kakve šanse da hrvatski narod ostvari svoja nasljedna prava u okviru Habsburške monarhije.

„Taj dan je dan ne samo propasti porodice Zrinskih i Frankopana, nego i početak patnja našeg naroda. Jer dok su Zrinski branili svoja imanja, branili su i Hrvatsku, dok su čuvali svoje pravice štitili su i ustav kraljevine Hrvatske. Da oni nisu bili samo gospodari i sebični velikaši, dokazom je i to što je cijela Hrvatska njihovom smrću bila opustošena od njemačkog kopita, a što bi od našega naroda bilo u doba turskih provala da nije bilo vojvoda i junaka, koji su bili jak zid protiv divljih nasrtaja? Zato se u narodu uspomena na njih nije mogla zaboraviti i ako pod tuđim jarmom, Hrvat je dolazio na grob njihov kradom i tiho, ali Bečko Novo Mjesto nije prestalo biti njegovim Jeruzalemom i ono samotno groblje Golgotom. A danas kad je Božjom snagom i radom hrvatskih sinova na Piavi obruč Austrije pukao, a Austrije nestalo, mi se smijemo grobnom napisu, što ga Nijemci našim mučenicima postaviše, a koji glasi: ako slijepac slijepca vodi, obadva će u jamu pasti. Vodili su zaslijepljeni Nijemci slijepe careve Austrijske: svi padoše u jamu, a Hrvat vadi kosti mučenika, prenaša ih u otadžbinu i nad otvorenom rakom skida kapu junacima šapćuć ponosno: na vik on živi k izgine pošteno.“ (Citat iz članka ”30. travnja 1671. – Rod bo samo koj si mrtve štuje, Na prošlosti budućnost si snuje” objavljenog u „Glasu Hrvata“ br. 18., u Ogulinu, 30. travnja 1921. godine)

Njihova veličina je tim veća, što su se, osim mačem, služili i perom. Petar Zrinski prevodi „Adrianskog mora Sirenu“, ep svoga brata Nikole, sa mađarskog jezika. Njegova žena Katarina piše molitvenik za hrvatske žene „Putni tovarus“, a Krsto je više liričar. Napisao je knjižicu svojih pjesama „Vrtić za čas kratiti“, a općepoznata je njegova budnica „Na vojsku, na vojsku, vitezi valjani“.

I na kraju, prisjetimo se, kako se je godišnjica smrti naših mučenika obilježavala u Ogulinu prije stotinu godina. Da bismo to ilustrirali, donosimo članak objavljen u „Glasu Hrvata“ br. 20, u Ogulinu, 14. svibnja 1921. godine. Članak je dio rubrike „Domaće vijesti“ i donosimo ga u cijelosti:

„PROSLAVA ZRINSKO – FRANKOPANSKA“

„Zbog preobilna gradiva nismo u zadnjem broju dospjeli, da se opširnije zabavimo Zrinsko – Frankopanskom proslavom u Ogulinu, pa to rado činimo danas, to radije, što možemo da se ponosno spomenemo te narodne slave ne znajući je li svoju dužnost bolje izvršio odbor ili puko građanstvo. Jer građanstvo je već na samim zadušnicama svojom mnogobrojnošću zajedno s činovništvom tako lijepo ispunilo crkvu kao rijetko kada. A i gospodje su naše tomu mnogo pridonijele iskitivši katafalk ukusno i dostojno slave Zrinskih – Franopana. U pravoslavnoj crkvi odslužen je parastos usprkos uskrsne svečanosti, koja se spremala na veliko zbog ruskih pribjeglica, a domaći paroh održao je tom prilikom kratku propovijed. Usprkos ružna vremena dolazilo je uvečer građanstvo na proslavu u prostorijama „Narodne čitaonice“ u tolikom broju, da se je u zakazani sat dvorana dupkom napunila, čemu je mnogo pomogla mala ulaznina (10K po osobi), a napose obilan i lijep raspored same spomen-akademije, koju je lijepim proslovom otvorio g. Vjenceslav Jurković, upravitelj prve hrvatske štedionice, podružnice u Ogulinu, a njegov glas i otmjeno držanje kao da je stvoreno za ovakove zgode. Gimnazijalac Ivan Bišćan deklamovao je Harambašićevu pjesmu „Mučenici“, gdje je pokazao dosta sposobnosti i još bi ljepše bilo da je kretnje bilo više. G. prof. Ivan Žilić razložio je u svom predavanju prilike u kojima se ta velika katastrofa spremala, i mora se pohvalno istaknuti da nije prikaz razvlačio, a da ipak nije ništa izostavio, što bi publiku zanimalo. Predavanje je govorio, a ne čitao, što zahtijeva posebnu govorničku vještinu. Djački tamburački zbor odigrao je izvadak iz opere „Zrinski“ i „Frankopanku“ skladno i sigurno, a realnoj gimnaziji služi na čast ovakova mladež. „Klekov“ muški zbor odpjevao je „Pojmo pjesmu“ starom svojom vrsnošću i nije kraj njega uopće potrebno da se javnost zanima za manje bregove, kao što su Krpelj i slični. Poznavajući čedne dimenzije pozornice u svratištu „Frankopan“ bilo nas je za III. čin Dragošićeva „Posljednjeg Zrinskog“ strah, ne će li se pretočiti u pustu deklamaciju. Hvala režiserskoj vještini g. inžinira Šandora Perca i dobroj igri g. Ivice Stipetića, koji je Ivana Gnade odigrao vješto i s razumijevanjem, a pomagali ga izdašno gdjica Zora Dimić (Jela) i g. Djuro Pajnić (hodočasnik) te gg. Viktor Stipetić i Zvonko Hibler kao lovci. Predstava je ispala mimo svako očekivanje. Našem „Sokolu“ čestitamo na lijepoj zamisli, da se sva prosvjetna društva dadu na priredbu ovakove proslave, a nek se u primjer požrtvovnih članova priredbenog odbora ugledaju i ostali građani, pa će biti više uspjeha, a manje kritike“.

Članak je potpisan pseudonimom „Quasimodo“.

 

 

Izvori:

Glas Hrvata, broj 18 od 30. travnja 1921. godine

Glas Hrvata, broj 20 od 14. svibnja 1921. godine

Slobodni podaci s interneta, vezani za određene osobe i datume

 

Muzejski tehničar Rajko Sušanj