U izdanju Večernjeg lista od 21. travnja 1983. godine objavljen je članak o trojici poduzetnih ljudi iz Ogulina; Slavku Vinskom, Đuri Munjasu i Nikoli Pribaniću. Nakon rada u inozemstvu, povratkom kući odlučili su pokrenuti taksi-službu, oslanjajući se na vlastitu inicijativu i podršku tadašnje lokalne zajednice.

Njihov rad bio je usko vezan uz ključna gradska mjesta, osobito Trg žrtava fašizma i željezničku postaju, gdje su dežurali i čekali putnike. U vremenu kada korištenje taksija u manjim sredinama još nije bilo uobičajeno, suočavali su se s nizom izazova, uključujući nelojalnu konkurenciju i nestabilnu potražnju. Ipak, vjerovali su u razvoj grada i budućnost svoje djelatnosti.

Danas, više od četrdeset godina kasnije, taksi usluge u mnogim gradovima obilježene su digitalnim platformama i mobilnim aplikacijama koje omogućuju brzu narudžbu prijevoza. Međutim, Ogulin je zadržao drugačiji, tradicionalniji oblik organizacije. U gradu postoji taksi stajalište, a usluge pruža manji broj lokalnih prijevoznika. Kontakt s korisnicima najčešće se ostvaruje izravno, telefonom ili dolaskom na stajalište.

Ovakav način rada pokazuje kako se suvremeni trendovi ne primjenjuju jednako u svim sredinama. Dok u većim gradovima tehnologija preuzima ključnu ulogu, u manjim zajednicama i dalje prevladava osobni pristup i neposredan odnos između vozača i putnika.

Priča zabilježena 1983. godine svjedoči o počecima jedne djelatnosti u Ogulinu, ali i o njezinu kontinuitetu. Iako su se okolnosti promijenile, potreba za pouzdanim prijevozom ostala je ista, kao i važnost ljudi koji tu uslugu pružaju.