Godine 1926. Hrvatska se nalazila u Kraljevini SHS, državnoj zajednici nastaloj nakon I. svjetskog rata. U godinama koje su slijedile nakon njezina osnutka sve je izraženija bila centralizacija države i nastojanje da se hrvatske posebnosti i hrvatska državna tradicija podrede ideji jedinstvene države. U takvim okolnostima nacionalna svijest nije nestajala. Ona se izražavala na različite načine, ne samo u političkom životu nego i kroz rad hrvatskih društava, kulturnih ustanova, novinstva i drugih oblika javnog i društvenog djelovanja.
Jedan mali zapis iz 1926. godine pokazuje kako se takav odnos prema vlastitoj zajednici mogao iskazati i u sasvim osobnom životnom trenutku. U broju lista Glas Hrvata od 23. listopada 1926. godine, u rubrici „Domaće vijesti“, objavljena je kratka vijest pod naslovom „Dar“.
Prigodom zaruka Anke Stipetić i Josipa Capudera među mladim zaručnicima prikupljeno je 430 dinara. Prema želji darovatelja, prikupljeni je novac darovan za nekoliko potreba i ustanova, kako je navedeno u tekstu.
Na prvi pogled riječ je tek o kratkoj novinskoj vijesti o jednom novčanom daru. No, upravo ovakvi mali zapisi iz svakodnevice često najbolje pokazuju duh vremena.
Posebno je zanimljivo što su među primateljima dara bili Hrvatski Sokol, Građanska glazba i Glas Hrvata. Te su ustanove i društva predstavljali različite oblike javnog i društvenog života, ali ih je povezivala briga za vlastitu sredinu i očuvanje hrvatske društvene i nacionalne svijesti. U vremenu kada se hrvatska posebnost u državnom uređenju nastojala potisnuti centralizacijom, upravo su takva društvena okupljanja i djelovanje hrvatskih ustanova imali svoje značenje.
Sam Glas Hrvata ovaj je događaj nazvao „lijepim primjerom rodoljublja“ te ga preporučio svim darovateljima kao častan čin i lijepu uspomenu mladim zaručnicima. Novinski tekst završava željom da Anki i Josipu Bog podari mnogo sreće, zadovoljstva i veselja u njihovom zajedničkom životu.
Danas, gotovo stotinu godina kasnije, ova kratka vijest iz Glasa Hrvata može se čitati i kao mali dokument jednoga vremena. Ona ne govori o velikim političkim događajima, nego o ljudima koji su u svojoj svakodnevici pomagali onima koje su smatrali važnima. Upravo zato ovakvi zapisi iz muzejskog arhiva imaju vrijednost – iza nekoliko rečenica i iznosa u dinarima ostaje sačuvana slika društva i njegovih vrijednosti.
Ovaj dar prigodom zaruka Anke Stipetić i Josipa Capudera tako je postao više od obične novčane pomoći. Ostao je zabilježen kao primjer kako se osobna sreća mogla povezati s osjećajem pripadnosti zajednici i tadašnjim hrvatskim društvenim i nacionalnim životom.
