Nova muzejska priča mjeseca bavi se sjećanjem na pokojne Ogulince, i to one koji su ostavili traga na ogulinskoj povijesti, a za koje danas rijetki uopće znaju.

Ova priča nastala je 01. studenoga 1909. godine, kada su tadašnji autori „Ogulinskog glasnika“ posjetili groblje sv. Jakova i prisjetili se, s mnogo emocija i poštovanja, onih osoba koje su imale važnu ulogu u društvenom, političkom te svakodnevnom životu Ogulina na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Nadgrobni spomenici tih osoba su smješteni bliže crkvi, jer su ujedno i među najstarijima.

Opis posjeta groblju sv. Jakova na Sisvete 1909. godine, objavljen u ”Ogulinskom glasniku”, u broju 5 od 03. studenog 1909. donosimo u cijelosti.

Ogulinski pokojnici

Rod bo samo koj si mrtve štuje

Na pošasti budućnost si snuje

P. Preradović

„Na milovidnom groblju sv. Jakova, koje se proteže na krasnom brežuljku iznad crkvice sv. Roka prošetasmo se turobna srca na dan sviju svetih, da pohodimo vječno počivalište onih, koji su duboko vezani sa našom krvi, sa našom dušom, koji nam bijahu radost i sreća u našem životu i koje je Vječni Bog pozvao k sebi u sviet vječnoga duševnoga nama nedokučivoga života. U tom milovidnom groblju opažamo krasne spomenike okolo u okolo crkvice poredane, koji nam pričaju o mnogim vriednim pokojnicima, koji su se duboko usjekli u dušu Hrvata Ogulinskih svojim značajem, svojim patriotizmom kao i o mnogim pokojnicima, koji su se usjekli u dušu Ogulinaca svojom živosti, svojom društvenosti. Većina ih je preminula u mladoj dobi. Prodjimo kraj tih spomenika čuvstvom dubokoga poštovanja. Eto nam neumornog Otmara pl. Bušića, kr. županijskog tajnika, preminulog 1901. u 46. godini života, koji je u ovoj istoj našoj tiskari izdavao list „Rodoljub“ hvale vriednom ustrajnosti. On je kao upravni činovnik pokazivao neobičnu pravničku spremu, široko znanje i pronicavost. Kao dobar hrvatski rodoljub podupirao je, dapače i osnivao društvenost u Ogulinu te bio dobar pjevač i prvi predsjednik hrvatskog pjevačkog društva „Kleka“. Zahvalni “Klek” odpjevao mu je nad grobom tužaljku. Spomenik Josipa Ciganovića kaže nam, da je kao kr. županijski školski nadzornik umro 1904. u 40-toj godini života. Ovaj je nastavio uredjivati “Rodoljub” jednakim marom. Bio je dapače i starina Trnski priposlao pjesmu u pohvalu Ogulinaca za “Rodoljub” nu nije objelodanjena, jer je “Rodoljub” radi slabih materijalnih prilika upravo tad prestao izlaziti. Krasnu Trnovsku pjesmu donosimo danas u našem listu. Nad mirisavim cviećem i vijencima obasutim grobom mladoga župnika Ivana Turkalja vidimo na spomeniku fotografiju toga liepoga i veoma simpatičnoga čovjeka, preminulog 1901. u trideset drugoj godini života. Iz očiju sieva mu živa vatra pravog Starčevićanca i sva milina tople, umiljate hrvatske narodne duše.

U kutu prema ulazu bjelasa se spomenik sudbenog viečnika Milana pl. Uzorinca, preminulog 1896. u 48-moj godini života. Premnogi od naših Ogulinaca nosi ugodnu uspomenu na toga veselog i ugodnog društvenjaka, pjevača i predsjednika čitaonice. Plemenitost njegove duše pokazuje vlastoručno pisana oporuka, pohranjena kod kotarskog suda, u kojoj on daje krasne opomene i upute za život svojim sinovima i na koncu tuži, se da mu je smrt skrivio jedan visoki pravosudni činovnik tadanje Kuenovske vlade.

Uz crkvicu priljubio se je liepo njegovan grob Martina Prpića perminulog 1897. U 41.oj godini života, koji je u Otočcu kao načelnik razvio veliku društvenost I kod mnogih ugodnu uspomenu ostavio.

Od staraca ogulinskih jest Josip Strahuljak († 1881 u 81-oj godini) ostavio vječnu spomen dvama oltarima, koje je dao načiniti u župnoj crkvi sv. Križa lievo i desno od ulaznih vrata. Oltari su od mramora i to lievi sv. Nikole a desni presv. Trojstva.

Starina Ante Rogović, poznati nekada starčevićanski govornik i starina Marko Vukelić, dugogodišnji načelnika još su i sada u živoj spomeni svieta Ogulinskog. Bili su to šaljivi i poduzetni ljudi, pravi hrvatski tipovi.

Od ugodne su uspomene stari nadporučnik Ivan Grgurić († 1906. U 81-oj godini) i satnik Gjuro Turković († 1904. U 74-oj god.) od kojih nakon vojničkog službovanja bijaše prvi občinski blagajnik a drugi ravnatelj pomoćnih ureda. Obojica su pokazivala neobičnu značajnost i ljubav spram svojeg hrvatskog naroda. Svježi su grobovi obćinskog zastupnika Petra Mihelčića, zamjenika državnog odvjetnika Antuna Vidnjevića i papice Dragutina conte Marchesi, s kojima smo se u ovoj godini znali još ugodno porazgovoriti i zabaviti.

Kraj ulaznih vrata grobne crkvice sv. Jakova nalaze se grobovi ogulinskih dekana Petra Vrbanića i Antuna Perkovića. Sučelice spomenik dugogodišnjeg ljekara Dra. Ciharža, staromodnog medicinara. Iza njega je stari grob pukovnika Josipa Grivičića rodom iz Perušića. Posve je zapušten grob Dra.  Ante Jelenca, sudbenog viećnika, prem da je ostavio njekolike hiljade gotovine i mnogobrojne nasljednike. On je bio markantna ličnost. Pod stare dane polagao je doktorat prava na Ferdinandskoj univerziteti u Gracu samo da postane predsjednikom suda. Ali mu to nije upalilo. Na to je otišao u mirovinu i htio se osvetiti madjaronskoj vladi.

Na dan izbora narodnog poslanika u Ogulinu 3. svibnja 1906. godine, kada je srušena madjaronština ili mamelučtvo, spremao se je i on, prem da teško bolestan, da se osveti Madjaronima i da preda svoj glas Dru Nikoliću. U času tog plemenitog uzbudjenja, kada se oblačio, sruši se nasred sobe i ispusti dušu. Izbornika ogulinskih to se je na biralištu veoma dojmilo.

Najljepši grob je trgovca Emanuela Kosta preminulog prošle godine u starosti od 63 godine. On je bio veoma plemeniti trgovac, koji je u puku Ogulina i okolice ostavio od sviju pokojnika najsjajniju uspomenu. On je bio marljiv i u dušu pošten. Narod ga je obćenito zvao „Emilom“. Kad je koja sirotinja što trebala otišla je k Emilu. On jbi davao gotovinu, koju nebi nikad natrag ni dobio. Sudbeno progoniti seljaka za dugove nije htio. Tako je ostalo na hiljade i hiljade njegova novca i tražbina u našem seljačkom narodu. Žegar, Zagorje i Modruš puni su mjenica s Emilovim žirom. Kad bi došlo produljenje mjenice, on bi još sam od svoga platio kamate i dio glavnice. On je utro mnogoj siroti suzu sa oka i prati ga obćeniti blagoslov naroda.

Bio je dobar otadžbenik te odlučno proti madjaronima. U teškoj reumatičnoj bolesti nemogući sa kreveta naložio je, neka ga u plahti nose na biralište, da glasuje proti madjaronima. Njegova smrt znači za Ogulin i okolicu veliki gubitak.

Iz ovog razmatranja trgnu nas tužaljka iz snažnih grla „Klekovih“ pjevača, koju su skladno odpjevali pod velikim križem u sred groblja. Slava ogulinskim pokojnicima!“