Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Ogulin se polako profilirao kao upravno, trgovačko, vojno i industrijsko središte ovog dijela Hrvatske. Međutim, komunalna infrastruktura je debelo kasnila za tim razvojem. Postoje brojna svjedočanstva na žalbe građana zbog nečistoće, neodržavanja cesta, nedostatka pitke vode, kršenja javnog reda, a jedan od većih problema je bila javna rasvjeta.

Nakon višegodišnjeg uzaludnog obraćanja vlastima, Ogulinci su stoga odlučili uzeti stvar u svoje ruke. Na Veliku Gospu 1922. osnovano je dioničko društvo i prišlo se upisivanju dionica, njih 60.000 po 200 kruna za komad. Cijena je formirana tako da je i obični seljak mogao uzeti nekoliko dionica, a sve s ciljem da vlasništvo nad električnom centralom ostane u rukama Ogulinaca. Centralu su namjeravali sagraditi na ušću Bistraca u Dobru.

Odbor za izgradnju električne centrale odmah je krenuo u agitaciju, objašnjavajući stanovništvu prednosti i pogodnosti korištenja električne energije, no upisivanje dionica išlo je vrlo sporo. To je dovelo do toga, da je već u listopadu postalo jasno da će jako teško skupiti potreban novac za hidroelektranu, pa na skupštini dioničara mijenjaju plan i odlučuju se za gradnju kalorične elektrane.

Ona bi se puno brže i lakše sagradila, bila bi vrlo isplativa zbog obilja goriva koje inače trune po ogulinskim pilanama, a i sama bi bila smještena u neposrednoj blizini najveće ogulinske pilane. U tu svrhu je napravljen obračun troškova i zarade, po kojem se vidi da je elektrana vrlo isplativa, naime, sama sebe bi otplatila za 10 godina.

Konačno, u subotu, 12. travnja 1924. u 18 h ogulinski župnik Polić obavio je blagoslov centrale, a načelnik I. Marković dao je znak da se stroj pusti u pogon. Nakon toga je ogulinska Građanska glazba svirala osvijetljenim ogulinskim ulicama.