U novinama Ogulinski glasnik od 19. veljače 1910. godine zabilježen je kratak, ali živopisan prikaz pokladnih zbivanja u Ogulinu koji nam danas pruža vrijedan uvid u način na koji su se početkom 20. stoljeća obilježavali dani fašnika.

Autor zapisa navodi da je pokladni korzo te godine bio dobar, iako prema njegovoj procjeni nije dosegnuo razinu prethodne godine. S posebnom dozom nostalgije prisjeća se prošlogodišnje atrakcije, prve ličke željeznice, koja se u dugim vagonima kretala ogulinskim ulicama s velikom lokomotivom. Pritom se kao važan detalj ističe da je cijela konstrukcija bila izrađena od „papendekla“, odnosno papirnate ljepenke dobivene lijepljenjem više slojeva papira, što svjedoči o domišljatosti, ručnom radu i kreativnosti sudionika pokladnog slavlja.

Ni 1910. godine nije nedostajalo glazbe i buke, neizostavnih elemenata pokladnog veselja. Na osobitu radost djece, u povorci se pojavila gradska glazba, također izrađena od“ papendekla“, koja je oponašala pravi glazbeni sastav. Kako bi dojam bio uvjerljiviji i da ne bi nastala potpuna tišina, korištena je i poneka prava, starija truba, dok je ritam cijelog prizora pratio bubanj, stvarajući živu i razigranu karnevalsku atmosferu. U zaključku autor s dozom ironije primjećuje: „Kako vidimo, i Ogulin napreduje!“ Ova rečenica otkriva blagu samokritiku, tipičnu za novinske zapise toga vremena.

Zanimljivo je da se neposredno nakon opisa poklada u istom broju novina spominje i slab potres koji se osjetio oko šest sati ujutro na fašnički dan.

Ovaj mali novinski ulomak danas ima veliku vrijednost jer pruža neposredan uvid u način obilježavanja poklada u Ogulinu početkom 20. stoljeća. Kroz kratak i duhovit zapis razotkrivaju se tadašnje navike, kriteriji usporedbe s prethodnim godinama te način na koji su lokalni događaji bilježeni i komentirani u novinskom tisku toga vremena.