Još se mnogi sjećaju prizora iz jesenskih mjeseci kada su se planine praznile, a stada ovaca silazila u ravnice. U dugim kolonama hodali su ovčari, uz njih magarci natovareni stvarima, a iza njih nepregledno stado. Bio je to znak da na planinskim pašnjacima više nema hrane i da je vrijeme potražiti sigurnije zimovalište.

Tijekom ljeta ovčari su boravili u brdima, osobito na Velebitu i drugim planinama Dinarida, gdje je trava bila svježa i obilna. S prvim snijegom planina bi postala negostoljubiva, pa se narod spuštao u niže i toplije krajeve. Ovaj način života naziva se transhumanca – sezonska seoba stoke koja je stoljećima bila dio svakodnevice, a danas je upisana i na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Više o tome možete pročitati ovdje: https://min-kulture.gov.hr/…/s-transhumancom…/24850

U Večernjem listu 17. studenog 1976. godine objavljen je članak o ovčarima na cesti Zagreb – Ogulin. Vozači su strpljivo čekali da prođu nepregledna stada, a taj prizor danas se čini gotovo nestvarnim. Danas su takve seobe rijetke. Mehanizacija, promjena načina života i moderno stočarstvo učinili su ovakav oblik stočarenja gotovo zaboravljenim. No ona živi u sjećanjima, u pričama starijih, u starim fotografijama i novinskim zapisima.

Očuvanje uspomene na seobe ovčara važno je jer nas podsjeća na povezanost čovjeka s prirodom, ali i na jedan način života koji je oblikovao naš identitet i prostor u kojem živimo.