PRIČA O LIČKOJ KAPI

U prvoj „Muzejskoj priči mjeseca“ pisat ćemo o ličkoj kapi, crvenkapi ili crljenoj kapi, tradicijskom muškom oglavlju koje je već stoljećima simbol hrvatskog identiteta i prepoznatljiv detalj dinarske i hrvatske etnološke baštine.

Ogulinski kraj se u etnografskom smislu smješta na tromeđu Like, Gorskog Kotara i Korduna, a na njegovom se području dotiču dinarski, panonski i istočno-alpski kulturni areali, pod čijim se utjecajima formirala lokalna tradicijska kultura, a time i narodna nošnja.

Teorija o podrijetlu i japodskom kulturnom nasljeđu

Upravo je crvenkapa, kao dio muške narodne nošnje, simbol pripadnosti i kulturnog identiteta čitavog dinarskog područja, ujedno i područja u kojem su prije nekoliko tisućljeća živjeli Japodi. Japodi su bili Ilirsko pleme koje je živjelo na širem području središnje Hrvatske, odnosno Gorskog Kotara i Like, u prvom tisućljeću prije nove ere. Poznati kao vrsni kovači, ratnici i trgovci, bili su najstariji stanovnici šireg ogulinskog područja, s Metulumom na današnjoj Viničici kao svojim glavnim utvrđenim gradom.

Japodi su ostavili brojne elemente svoje bogate materijalne kulture, od keramike, željeznih predmeta, svakodnevnih uporabnih predmeta i oruđa, do nakita i odjevnih elemenata, od kojih poneke susrećemo i danas.

Naime, tragovi japodske kulture vidljivi su na narodnim nošnjama dinarskog tipa, a time i ogulinskog kraja. Lička kapa, kao dio ogulinske muške narodne nošnje, ukrašena je vijugavim uresima nalik japodskim remenim kopčama – fibulama, a osim po uresima, sličnost je vidljiva i u samom obliku kape koji se zadržao gotovo tri tisuće godina.

Neke teorije kažu da je lička crvenkapa samo modernija verzija stare japodske brončane kape zbog nepobitne sličnosti.

Japodsko pokrivalo za glavu, izvor: arheološki muzej Zagreb

Osnovne odrednice

Etnologinja Nerina Eckhel ličku kapu opisuje kao muško pokrivalo za glavu „niskog oboda i ravnog okruglog tjemenog dijela, izrađena od crvenog debljeg sukna. Obrub je ispunjen gustim vezom izvedenim crnom pamučnom pređom, a od istog je materijala izrađen i skup dužih resa koje se od oboda spuštaju niz leđa. Crvenkapa se nosila u svečanijim prilikama, a izrađivali su je majstori klobučari[1].“

„Posebno vješto trebalo je ukrasiti obrub kape koji je ispunjen gustim vezom vezenim crnim svilenkastim koncem, a od tog je konca izrađen i skup dužih resa koje se spuštaju do polovine leđa. Kapa se na tjemenu također često ukrašavala, a stavljali su se razni motivi, ovisno o želji vlasnika. Ipak, najčešće su na tjemenu kape bili izvezeni hrvatska trobojnica ili hrvatska šahovnica[2]“.

Luketić Delija, Nikolina : „Tradicijsko ruho ogulinskog kraja“; Ogulin, 2018., 315

Tradicijsko značenje

Crljena kapa izražavala je muški i nacionalni ponos, te je i dan danas dio obiteljskog nasljeđa mnogih Ogulinaca. Najčešće se nosila nagnuta naprijed na čelo, dok su rese padale po ramenu i leđima. „Ogulinci su kapu dobro čuvali, obješenu na čavao u središnjoj prostoriji kuće te je bila ukras svakog doma, a u toj se funkciji do danas zadržala u mnogim kućama i obiteljima.“[3] Iako se u novije vrijeme nosi tek na nastupima kulturno umjetničkih društava kao dio svečane narodne nošnje, do 70-tih godina 20. stoljeća starije se muškarce pokapalo s crljenom kapom.

Muški kožni pojas čemer također je trag japodske kulture odijevanja, kao i ženski pojas od bojane vune – tkanica, no o njima ćemo u nekoj drugoj muzejskoj priči.

[1] Eckhel, Nerina: „Narodna nošnja ogulinskog kraja. Priručnik za rekonstrukciju nošnje“, Zagreb, 1986., 14-15

[2] Luketić Delija, Nikolina : „Tradicijsko ruho ogulinskog kraja“; Ogulin, 2018., 145

[3] Luketić Delija, Nikolina : „Tradicijsko ruho ogulinskog kraja“; Ogulin, 2018., 122