Ban Ivan Mažuranić je upravo u godini rođenja svoje unuke Ivane Mažuranić, 1874., uveo obavezno četverogodišnje školovanje. Škola se po mnogo čemu razlikovala od današnje. U prvom redu, nastavu se nije moralo pohađati onako redovno kao danas. Moglo se i učiti kod kuće, a u školi samo polagati ispite. Poslije toga, ako je obitelj bila dovoljno imućna da Uzdržava đaka, moglo se ići u višu školu.

Ivana Mažuranić je svoja znanja uglavnom stjecala kod kuće, uz pomoć majke i kućnih učitelja. Bez obzira na način učenja, prolazila je godišnje školske ispite s odlikom a ocjena „veoma dobar“ bila je najviša ocjena koja se mogla dobiti.

Peti razred je jedan od dva razreda koja je Ivana odradila u običnoj školi. O njenom uspjehu svjedoči ova kopija svjedodžbe u njenoj Spomen sobi u Zavičajnom muzeju Ogulin.

U 18. i 19. stoljeću u stručnim krugovima rabi se izraz klasifikacija učenika umjesto ocjenjivanje ili rangiranje. U 19. stoljeću dugo je važio školski propis prema kojem su učitelji morali u školskim svjedodžbama iskazivati i rang koji je učenik zauzeo među ispitanim i ocijenjenim učenicima jednog razreda.

Državna tijela zadužena za školstvo povremeno donose izmjene uputa za klasificiranje i ocjenjivanje učenika po određenim pedagoškim varijablama. Službena okružnica od 8. srpnja 1864. godine propisuje sljedeće izraze:

„za polazak škole: veoma marljivo, marljivo, pretrgnuto, rijetko;
za ćudoredno ponašanje: odlično, pohvalno, besprikorno, prikorno;
za napredak u predmetima: veoma dobro, dobro, srednje, slabo;
za marljivost: neumorno, postojano, prekinuta, nikakova;
za opći red: prvi red s odlikom, prvi red, drugi red, treći red.

Većina veoma dobrih redova, a bez srednjega reda daje prvi red s odlikom, dva ili više srednjih redova daju drugi opći red, bar jedan slab uz ime nedovoljne redove daje treći opći red”.